Pages

Saturday, October 25, 2014

Тишина

Ћути.
Не проговарај.
Стегни ме јако, јако.
Не реци ни реч,
немој кварити.
Стегни јаче,
онако да баш знам
да сам твоја.
Воли ме без речи
јер ако проговориш - 
уништићеш.
Ћутећи се окрени
и иди.
Знаш.
Боље је тако.
Само буди јак
и не посустај.
Ћути.
Не проговарај.
Затвори врата.

Monday, October 13, 2014

Untitled (nastavak)



2. Prekratnica

Mnogo toga možete saznati samo sedeći na terasi dok ispijate kafu. S obzirom na to da su Džejn i Roni živeli u divnom kraju, blizu velikog hipermarketa, dešavalo bi se da u toku dana hiljade i hiljade ljudi prođe pored njihove kuće. Svakog popodneva, Džejn bi sedela na terasi, ispijala kafu i ocenjivala zadatke svojih učenika ili pravila planove za naredne časove koje će držati. Kao što Englezi piju čaj u pet sati, a Džejn je oduvek žalila što se nije rodila u Britaniji, ona bi oko pet skuvala sebi kafu i prionula na posao, to je bilo ono što ju je opuštalo. Možda se zato i udala za Ronija, zato što je bio Britanac, oduvek je padala na njihov prefinjeni govor.
Dok je tog toplog junskog popodneva pregledavala pismene zadatke svojih učenika, desilo joj se nešto potpuno neočekivano. Iz jedne vežbanke ispalo je parče papira na kome je bio naškraban neki broj telefona sa imenom pored. Kada je pročitala ime kraj broja, Džejn se sledila. Zašto je uporno Frenk progoni i tamo gde ne bi trebalo? Zašto se pojavi uvek kada taman zaboravi na njega? Zapravo, ona nikada ne zaboravi, samo potisne svoje misli. Ima divnog supruga, divan posao, divnu karijeru, ono o čemu je oduvek sanjala. I nekako, nije bila potpuno srećna. To je, naravno, pripisivala trudnoći. Želela je decu toliko da joj je bilo nejasno zašto ne može da natera sebe da prestane da uzima pilule za kontracepciju. Roni je čak pomislio da nešto nije u redu sa njim, pa se podvrgao raznim ispitivanjima, ali su rezultati, naravno, bili u redu.
Pogled joj se opet gubio u daljini, dok je mahinalno palila cigaretu. Još od onog novembarskog jutra, cigarete su joj postale svakodnevnica. S obzirom na to da je želela da bude majka, ne bi trebalo da to radi, ali prosto nije pronašla drugi način da se izbori sa svojim strahovima. Njenu zamišljenost prekinu Ronijev glas.
„Džeeejn? Džeeejn, stigao sam, gde si?“, pitao je Roni.
„Na terasi!“, uzviknu ona.
„Da, naravno.“, reče prilazeći da je poljubi, „Gde bi drugo ti bila nego ovde kada je ovako lepo vreme?“
Džejn se samo nasmeši. Volela je Ronija. Ali nekako nije imala više snage da ga voli i da mu pokazuje svoju ljubav. Ona ustade i ode do kuhinje da skuva i Roniju kafu. To je jedino umela u ovakvoj situaciji. Kada se vratila iz kuhinje, Roni je držao u ruci onaj papirić sa imenom i brojem telefona, koji je bio okvašen suzama, pa se ime i beše malo razmazalo. Ipak, uspeo je da pročita i nekako nikada nije voleo to ime.
Džejn mu je prinela šolju i gledala ga začuđeno. Nije volela ovaj hladni Ronijev pogled. Primetila je papirić u njegovoj ruci.
„Plakala si?“, upita je on.
„Naravno da nisam. Zašto bih? Prosula sam vodu, evo i po ovim vežbankama, vidiš?“, reče ona pokazujući mu na vežbanke koje su takođe bile okvašene suzama. Nije joj poverovao, naravno, i ona je to jako dobro znala.
„Jesi li ga videla? Dao ti je broj telefona? Zar on nije oženjen?“, pitao je Roni.
„Ne, papirić je ispao iz vežbanke, možeš da nazoveš taj broj i da proveriš. Roni! Mislila sam da mi veruješ.“, reče Džejn i sruči se na stolicu.
„Verujem ti. Samo pitam.“, reče i ustade gužvajući papirić i bacajući ga preko ograde.
Krenuo je ka sobi da se presvuče. Hteo je da izvede svoju ženu na večeru, danas im je bila godišnjica braka. Ona je očigledno to zaboravila, sudeći po tome da je i danas plakala za Frenkom.
„Umoran sam i ujutru rano ustajem. Leći ću i čitaću neku knjigu.“, reče Roni, „I da, nisam ti rekao, ali ovog vikenda ću biti odsutan, pozovi majku da dođe da bude sa tobom, da ne budeš sama u ovoj kući, nije baš bezbedno.“ Okrenu se i uđe u kuću. 
Džejn je ostala da sedi na terasi. Nije imala snage da se ponovo raspravlja sa njim i da ga ubeđuje da ništa više ne oseća prema Frenku jer su oboje vrlo dobro znali da to nije tačno. Roni joj je puno puta do tada predlagao da se razvedu, da želi da je pusti, ali ona nije imala srca da slomi njegovo srce. Nije imala snage da samo odšeta.
Odjednom, zazvoni joj telefon i na ekranu se pojavi njoj nepoznat broj. S obzirom na to da je kraj školske godine, bila je ubeđena da neki roditelj zove da proveri ocene svog deteta. Javila se mrzovoljno i potpuno se sledila kada je čula glas preko telefona.
„Džejn, Frenk je.“
Nije imala snage da progovori. Zapravo, nije ni znala šta bi rekla. Pokušala je da promumla nešto, ali nije uspela.
“Ne bih te zvao da situacija nije ozbiljna.”, reče on.
“Šta se dogodilo?”, upitala je drhtavim glasom, što zbog Frenka, što zbog osećaja da je ono što će čuti užasno.
“Ne postoji lak način da se ovako nešto saopšti, pa ću ti odmah reći. Džeremi je imao saobraćajnu nesreću i poginuo je. Sahrana je u subotu ujutru, trebalo bi da dođeš.”, reče Frenk.
“Oh, Bože!”, izusti Džejn i briznu u plač. Nikada nije bila nešto posebno bliska sa Džeremijem, ali joj je bio prijatelj iz mladosti, a pre svega, bio je oženjen njenom tadašnjom najboljom drugaricom.
“Da li stvarno misliš da sam ja poželjna tamo?”, upitala je.
“Džejn, ja ne zalazim u vaše odnose. Poznavala si Džeremija, lepo bi bilo da ga ispoštuješ sada. Ja sam kod Izabel, nije se bunila kada sam rekao da ću ti javiti.”, rekao je Frenk.
Kao i uvek, njega nije zanimalo ništa što je imalo veze sa Džejn.
“U redu, doći ću. Sutra ću doleteti do Los Anđelesa, biću kod mojih. Hvala što si mi javio.”, rekla je.
Spustivši slušalicu, Džejn briznu u plač. Ovog puta nije bila sigurna zbog čega je. Naravno, žao joj je bila što je izgubila prijatelja iako nisu bili u kontaktu već godinama, ali razlog njenih suza bio je i to što je ponovo čula Frenkov glas. Sedela je dugo sama na terasi, a onda se prebacila kod Ronija u krevet. Naravno, okrenula mu je leđa. Kada je on ujutru ustao za posao, pravila se da spava iako je bila budna. 

Monday, October 6, 2014

Sladak život

Kada se ovako razlete misli po glavi poput nekog roja valja ih skupiti na jedno mesto i malo prisrediti. Knjige mi mogu stajati svuda, po čitavom stolu, po čitavoj kući, rasporedim ih da im ne znam reda, ali kada su mi tako misli bez reda pobacane po mozgu, volim da ih prisredim, da napravim kakvu hijerarhiju ukoliko je moguće i složim ih kako mislim da treba.
Pisanjem lečim sebe, moje razbacane misli, moje nedoumice, moje nesigurnosti.
Malo sam se počela pitati gde i kako živim. Ne, ne radi se o klišeu, radi se o razmišljanjima jedne dvadesetogodišnjakinje koja je na prekratnici u životu i koja stalno sebi recituje "Put kojim se ređe ide". Zbog čega ovo baš sa tom pesmom upoređujem? Iz vrlo prostog razloga, takva mi je priroda, želim tamo gde niko nije prošao, želim baš to što niko nije uradio, želim da uspem. U državi gde te u korenu seku, teško je izboriti se, morate priznati. Studiranje se svelo prosto na ljubav prema jeziku, a od čega ću živeti, nije bitno sve dok imam moje reči. Reči mi niko ne može oduzeti.
I uvek kada krenem da slažem misli, izgubim se, no ovog puta me je na generalno sređivanje naveo tekst koji sam napisala pre nešto više od godinu dana. Tada sam prvi put videla destruktivnost i upoznala se sa tim opakim stilom života. Tada sam napisala tekst koji se baš tako zove, možete i to pročitati. Poenta je da sam od tada sve češće počela da srećem destruktivnost. Moje skromno mišljenje je da sredina stvara destruktivne ljude. Ljudi više nisu u stanju da negativnu energiju, agresiju usmere na nešto konstruktivno. Pre svega, nešto konstruktivno za njih same, što će se kasnije reflektovati i na sredinu i društvo. Zar ne bi bilo lakše živeti tako?
U Srbiji je hrabrost misliti pozitivno.
U ovom činu odrastanja zaista mi nije bilo žao što nisam bila u pravu i što se sve desilo baš onako kako mi je majka govorila da će biti. Baš sve, osim jedne stvari. Strašno sam verovala u ljude, a kao odgovor na to dobila sam šamar realnosti. Šamar da je malo ljudi koji ostaju, na koje se uvek možeš osloniti. I mene, nekoga ko bezuslovno pruža sve ono što ima i nema, boli što je majka i kada je to govorila bila u pravu.
Sebe smatram osobom koja je izvan svog vremena, osobom koja u glavi ima mnogo više godina nego što je to zaista tako, prosto su takve okolnosti bile. Prođeš kroz mali milion stresova i na kraju ti se sve zabiberi nezaimslivom tragedijom, prosto moraš da odrasteš, moraš da razmišljaš kao da imaš daleko više godina.
I bez obzira na ova životna iskušenja o kojima sam pisala, ja ću zauvek ostati sanjar. Zauvek ću verovati da me čeka svetla budućnost, da me čeka čovek koji me voli, da me čeka uspešna karijera i sladak život.
U svakom slučaju, pijem kafu bez šećera, život mi mora biti sladak. 

Tuesday, September 9, 2014

Понекад



  Рекли су – не плачи, не сањај, пробуди се!
Пробудим се. Понекад.
У цик зоре те осетим.
Потиснем те.
Неизговорене речи попут малих, црних стрела
бирају најситније нерве у које ће се најболније забити.
Сетим те се.
У огледалу једино твој лик видим.
Чекам прве зраке да те обришу.
Запитам се.
Јесмо ли пробали баш све?
Нема нас. Никада нас није ни било.
Склопим очи.
Видим.
Брзо их отворим док ми мисли не одлутају предалеко.
Умишљам ножеве који ми секу душу.
Нема душе, душа је мит.
Заспим. Понекад.
Недостајеш. Стално.

Ј.

Sunday, August 31, 2014

Ogorčenost

Ogorčenost je osobina koju najmanje volim. I onda na ove periode kada postane jako dominantna gledam nekim drugim očima. Konstantno tražim opravdanja za ljudske postupke. Konstantno okrećem na dobro, biće dobro. Međutim, ogorčenost je dostigla stepen za jedan ovakav malo opštiji tekst, iako sam odavno rešila da ću objavljivati isključivo svoje literarne radove.
Sve više verujem u to da je moja percepcija dobrog pogrešna, stoga dolazim do fantastičnih ideja kako je promeniti. U ovoj glavi, nećete verovati, uopšte ne vlada haos. Ljudi vole da se hvale kako im je glava prepuna raznih pitanja bez odgovora i raznih sitnica koje treba da upamte, moja nije, moja je sasvim u redu. Tačno znam šta želim. Jedini problem je vreme u koje sve to želim, stalno moram da podsećam sebe da ne može baš sve odmah.
U svakom slučaju, da se vratimo malo na onu ogorčenost sa početka teksta. Dakle, ne radi se o klasičnoj ogorčenosti, onoj zloj, prepunoj zavidnosti. Ne, ne radi se o tome uopšte. Nisam ogorčena na ljude, ljudi su ljudi, a svi vrlo dobro znamo definiciju prosečnog čoveka u Srbiji danas - gazim preko mrtvih i živih, bolesnih i zdravih, skupljam sve usput, samo da je moja guzica na zlatnoj šolji. Oprostite, Srbende, guzica će vam biti na zlatnoj šolji, ali vam iz guzice nikada neće izaći onaj poljski toalet. Kako se u narodu kaže, ništa gore no kad se tikva pokondiri, nije Sterija živeo sa vanzemaljcima, znao je čovek o čemu piše. Ali, da se ne petljam u ove današnje kondire, spetljaće se sami, ja bih ovde da malo govorim o nečemu drugom.
Ovo shvatam kao prostor za lične ekspresije, tako da bih zaista volela da ih kondiri pročitaju, nemojte se uvrediti, ne prozivam vas, ako se pronađete, sami ćete se prozvati. Ne znam da li mi je takav horoskop, ali bolesno sam alergična na nepravdu. Onu univerzumsku nepravdu. 
Ako neko od vas, kondira ili vernih čitalaca, pošto verujem da vas ima, zna da mi odgovori na pitanje koje sledi, ja bih vas zamolila da to učinite, ako ne želite da odate svoje identitete, možete i ispod teksta anonimno. Dakle, mene zaista zanima odgovor na pitanje: KAKO TO DA ČOVEK PORED NEIZMERNOG TRUDA I RADA NE DOBIJE ZASLUŽENU NAGRADU, A PREVARANTI SE KONSTANTNO GLORIFIKUJU?
To je, zapravo, pitanje koje me je nagnalo na pisanje ovog teksta. Ja bih zaista volela da znam odgovor. Ponovo, molim vas da se ne pronađete prozvanim, po svim moralnim načelima koja poštujem, nije mi u prirodi da anonimno prozivam, ali isto tako i verujem da ćete se osetiti prljavo nakon čitanja nekih mojih reči. Reći ću vam zbog čega sam sigurna, ne percipirate dobro na način na koji ja to radim.
Danas, nažalost, biti dobar znači umeti vešto da izbegneš pravila i propise, pa čak i one nepisane i moralno prihvatljive i dobiti što više, tj. biti glorifikovan na tuđ račun. Kod mene biti dobar znači nešto drugo, razumećete.
Ove skromne misli pišem, prevazilazeći ego, jer ko će vam još priznati ogorčenost? Ja hoću, jer ja nemam problem sa tim. Ja ću vam još hiljadu puta to ispisati, baš iz razloga što sam strašno ogorčena na shvatanja društva i na sam univerzum koji konstantno razočarava.
Možda je sve to samo moje nerazumevanje, pa tražim pomoć, to je poenta ovog teksta.
Ili se malo bavite crnom magijom?
Zapamtite samo jedno, sve ima svoju cenu, bez obzira na to koliko vam trenutno sve to jeftino izgledalo.
Do sledećeg pisanja i neke nove ogorčenosti, 
J.

Saturday, July 26, 2014

Put



Još pre nego što je krenula iz Beograda, znala je da će ovo letovanje biti posebno. Sedela je na plaži, slušala šum talasa. Sunce je već odavno bilo zašlo, bila je noć. Tačnije, još par sati do zore. Ono što je oduvek želela joj se ostvarilo, presedela je čitavu noć na plaži. Pored nje se nalazila skoro prazna paklica cigareta i ispijena limenka osvežavajućeg, grčkog piva. Još kada je pre petnaest godina dolazila ovde upamtila je savršena mesta za razmišljanje. Još nešto je volela kod letovanja. Onaj osećaj soli na koži, mokru kosu punu morske vode i rumene obraze, jer je, naravno, uvek gorela na suncu.

Sedeći tako sama, slike čitavog života su joj se motale po glavi. Nikada nije slutila da će je život povesti baš u ovom smeru. Iza sebe je imala uspešnu karijeru, karijeru o kojoj je oduvek maštala i mislila da će ostati samo deo mašte.  Bilo joj je neverovatno da se baš njoj sve to dešava. A itekako se dešavalo.

„Nina!“, čula je da je doziva dobro poznati glas, baš u trenutku kada je palila cigaretu.

„Ipak si me pronašao.“, rekla je, okrenula se i nasmešila.

Suprug joj je prišao i poljubio je. Na nebu su se prelivale boje, nije bilo više mesečine, prelamali su se prvi zraci sunca boreći se za svoje mesto u toj beskrajnosti. Taman što je Igor hteo da izusti nešto, Nina mu je spustila prst preko usana. Nije želela da govore. Želela je da sede zajedno i posmatraju divnost neba. Igor ju je čvrsto zagrlio i nije progovarao.

No, kako je i sama bila izuzetno pričljiva, tišina nije dugo potrajala.

„Znaš, kada sam bila ovde pre petnaest godina, baš o ovom trenutku sam maštala. O trenutku kada ćeš me držati u naručju i kada ćemo zajedno kraj mora posmatrati izlazak sunca. Nemoj tako da me gledaš, nismo se poznavali tada, ali sam ja tebe uvek znala.“, rekla je.

„Ti baš živiš za ljubav?“, pitao je Igor, više retorički.

„Punim plućima.“, odgovorila je Nina.

„Znaš šta nas čeka kada se vratimo u Beograd.“, rekao je Igor, sa istom onom hladnoćom u glasu kojom joj je saopštio da želi razvod braka.

„Znam.“, odgovorila je.

„Nina, podnosiš to neverovatno dobro. Opet si pila lekove za smirenje?“, pitao je Igor.

„Nisam. Samo sam naučila da živim sa konstantnim raspadanjima u životu. Naučila sam da te volim čak i kad ti mene ne voliš. Rekla sam ti da ću biti na plaži, ali samo da bi znao da sam dobro, ne i da bi došao ovde.“, rekla je i oslobodila se Igorovog zagrljaja.

„Znaš da mora.“, rekao je i spustio glavu.

„A ti vrlo dobro znaš da ništa ne mora. Priznajem, zapostavila sam sve zarad karijere. Cele noći sam razmišljala. Ova karijera mi bez tebe ne treba. Žene konstantno govore o nekom ponosu i tome kako je zabranjeno pogaziti ga pred muškarcem. Ja sam ponosna jer si ti moj muškarac. Ponosna što me voliš. Ili si me voleo.“, govorila je dok joj je glas podrhtavao.

„Volim te.“, rekao je Igor.

Vratila se u njegov zagrljaj. Suze su joj krenule, ali ih je brzo obrisala da on ne bi primetio da ona plače. Onda se okrenula i poljubila ga. Vetar joj je mrsio dugu crvenu kosu, već beše svanulo, a talasa je bilo sve manje. Ponovo su ćutali.

„Ja ne mogu da potpišem taj papir.“, rekla je Nina.

„Ne mogu ni ja.“, odgovorio je.

„Misliš da su klinci primetili da nešto nije u redu?“, ptiala je.

„Nisu.“, odgovorio je.

„Kako da im kažem da ćemo ih razdvojiti i da će živeti odvojeno? Kako da im kažem da će imati ili mamu ili tatu? Njima treba porodica. Ja ne mogu da im kažem.“, rekla je.

„Ne mogu ni ja.“, rekao je.

„Mislila sam da će ovaj put promeniti nešto, podsetiti nas na vrednosti ove porodice i pomoći nam da prevaziđemu ovu prepreku. Igore, ne odustaje se nakon prve prepreke. Zaslužujemo još jednu šansu, ako ne zbog nas, zbog njih.“, rekla je.

„A da se ipak potrudimo da sačuvamo ovo što je ostalo? Meni je lepo sada, u ovom trenutku. Volim tvoju kosu na mojim grudima. Volim tvoj pogled izgubljen u daljini. Volim tvoje reči.“, rekao je.

„Sada je kasno, a tek je svanulo.“, odgovorila je Nina, ustala i otišla da se prepusti beskrajnosti vode. Plivala je dugo, ne gledajući ka obali. Kada se okrenula, Igora više nije bilo.

Wednesday, July 23, 2014

Jin i Jang



Vrisak broj jedan. Vrisak broj dva. Vrisak broj tri.
Zatvori oči. Duboko udahni. Izbroj do pet. Ne, ipak izbroj do deset. 
Ne pomaže?
Nikako. 
Hajde ponovo, vrišti, zatvaraj oči, duboko udahni, broj do deset! 
Opet ne pomaže. 
Ne.
Ni manje vremena, ni većih emocija. Počinjem da verujem u priču da je ljubav jedino moguća kada dvoje osete onu neku posebnu iskru u stomaku. Tog trenutka kada se iskra razbukti, kreće rađanje i postepeno građenje jedne divne povezanosti. Međutim, i dalje se pitam, da li je moguće da samo Jin oseti iskru i da se ta iskra toliko razbukti, a da Jang bude potpuno ravnodušan? Da li je moguće da Jin u sasvim nasumičnoj osobi vidi Janga, a on zapravo nije tu? Priroda je čudo, a čuda su previše zbunjujuća. Pretpostavimo da postoje i Jin i Jang. Da li je onda moguće da Jang izaziva takvo treperenje u Jininom stomaku? Da li je moguće da Jang nesvesno, ili podsvesno namerno dovodi Jin do suza? Od silne zbunjenosti i nesnalažljivosti, Jin pronalazi spas jedino u svojim suzama koje teku uprkos njenoj volji. Ona ne želi suze, ne želi da plače poput malog deteta nakon svakog susreta sa Jangom. Ono što Jin želi je malo pažnje. Samo jedan mali pokušaj Jangov da upozna Jin. Jedini cilj ove želje je da se i iskra u Jangu razbukti. Onda ne bi bilo kraja svim tim silnim iskrama, gorele bi neprestano.
Ipak, činjenica je da Jin zatreperi celo telo kad god je Jang dodirne. Da li i njemu treperi telo?
Da li Jang namerno baca najiskrenije strelice ka Jin ili samo pokušava da je nasamari?
Možda se Jang plaši. Verovatno nije ni sam svestan koliko je opsednut Jininom ličnošću, pa pokušava da se iščupa i pobegne.
Koliko god bežao, Jang će uvek biti Jang, Jin će uvek biti Jin. I kako to biva, Jin će Janga uvek dočekati raširenih ruku, kad god on bude shvatio da je njegova Jin tu. Za nedelju dana. Za mesec dana. Za godinu dana. Za pedeset godina. Za sto godina. Ona će uvek biti tu.
Izbroj do deset. Duboko udahni. Otvori oči. 
Vrisak broj tri... Vrisak broj dva... Vrisak broj jedan...
Volim te.